Legalizacija kanabisa u Nizozemskoj

Legalizacija kanabisa u Nizozemskoj

Kako je sve počelo? Oni sretnici koji su imali čast posjetiti Nizozemsku / Amsterdam / Red Light District znaju da je tamo jedinstven i nevjerojatan ugođaj! Kako je došlo do toga? Kako će do toga doći u nas?

Ovim bismo vam člankom htjeli ispričati priču o tome kako se stvari odvijaju u društvima oslobođenim zadrtosti i nesnošljivosti. Gdje vam policajac na ulici, shvativši da ste napušeni, priđe i pristojno vas pita jeste li  odavde i trebate li pomoć u snalaženju u prostoru, te da vas usmjeri kamo ste se zaputili.

Nizozemska je općepoznata kao iznimno liberalna zemlja nedavne povijesti. To se može objasniti time što je oduvijek bila mala zemlja usmjerena k trgovini, no također se dičila istraživačima, umjetnicima i općenito ljudima otvorenim novim idejama. Kao u zemlju s mnoštvom lučkih gradova i brojnom flotom trgovaca i istraživača, u Nizozemsku od 15.st pristižu nove i egzotične stvari iz mnogih kultura. Isto tako pristiže i mnogo stranca što je uvelike učinilo Nizozemsku liberalnom, tolerantnom i kulturalno bogatom državom kakvu je poznajemo danas, državom u kojoj nije samo legalno kupiti i uživati marihuanu, nego i zemlju koja je od toga napravila kulturu, ali i turističku atrakciju.

No kako je to sve počelo?

Kultura marihuane u Nizozemskoj počela je 1951.  Odlaskom Kees Hoekera, amsterdamskog trgovaca, u Maroko. Kees je tamo otkrio poznati marokanski hašiš, koji je odavno pustio korijene u muslimanskoj zajednici. Njegova oduševljenost dala mu je motivacije da počne skupljati sjemenje kanabisa iz svih dijelova svijeta te pravi prve pokuse s križanjem različitih vrsta kanabisa. Godine 1963. osniva svoju tvrtku “Lowland Weed Company” i počinje prodavati marihuanu sa svoga broda koji je zapravo bio usidren vrlo blizu policijske postaje. Kupci su službeno kupovali kanabis kao sušenu tvar za pripravak čaja.

 

headshop-osijek

Krajem 60. godina prošlog stoljeća nastaje hipijevski pokret koji se strjelovito širi svijetom iz Amerike. Nizozemska, zemlja boema i umjetnika, u trenu je prihvatila hipijevsku filozofiju. Glavna su obilježja životnog načina hipijevskoga pokreta sloboda, ljubav i mir. A pogodite što savršeno ide uz taj način života? Marihuana! Blesave cigarete uvijek su bile dobrodošle kod njih. I tu su Mila Jansen i Robert Jasper Grootveld vidjeli priliku te 1967. otvaraju Afrikaanse Druk Store Kink 22. Službeno to je bio lokal u kojem se služio čaj, no neslužbeno su prodavali i marihuanu. Ali Kink 22 nije potrajao, budući da je “čajana” suludo dobro radila, redovi su se stvarali, ljudi su se okupljali, nastajala je buka i okolni stanovnici su se učestalo žalili na gužve pod njihovim prozorima. Tako da već za nekoliko tjedana grad zatvara Kink 22.

U to je vrijeme u Weteringschans dijelu Amsterdama bila napuštena crkva u kojoj su squatali (naseljavali bez dozvole) hipiji. Osim svog opuštenog načina života, imali su i plan! Htjeli su crkvu pretvoriti u centar zabave, opuštanja i druženja. Na žalost, tako dobra ideja bila je predobra i zbog velike je posjećenosti policija za samo nekoliko tjedana staje na kraj okupljanjima.

Ne zaboravite, govorimo o Nizozemcima, Nizozemcima koji su shvatili da represijom ne će postići ništa, nego će se ljudi snaći i naći neko drugo mjesto. Tako da grad Amsterdam tu istu crkvu odlučuje pretvoriti u dom mladih. I već sljedeće godine 30. ožujka 1968. napuštena i preuređena crkva dobiva naziv Paradiso i priprema veliko otvaranje kojemu je nazočilo 1 300 ljudi. Uz koncert prepun vizualnih efekata, mladež je konzumirala kanabis. Iako još uvijek ilegalno, Paradiso je postao prvo mjesto u kojem se konzumacija više-manje tolerirala od strane zakona. Bilo je racija, ali prostori nisu zatvarani i kažnjavali su zapljenama i kratkotrajnim pritvorima i to samo pojedince.

Dan prije svečanog otvaranja Paradisa, 29. ožujka 1968 udruga Ankerclubhuiswerk otvara napuštenu zgradu na Prins Hendrikkadelu kao besplatni dom za mlade ljude koji nemaju posao i novac. Ta zgrada dobila je naziv Fantasio te ubrzo postaje još jedno mjesto u kojem se konzumacija marihuane tolerira. Nemojte krivo shvatiti, to nisu bile rupe u kojima su se ljudi dolazili drogirati. To su bila mjesta s bogatim kulturnim programom koji su uključivali koncerte, izložbe, centre za meditaciju, jogu, tečajeve za kuhanje makrobiotičkih jela, crtanja, sviranja i još mnogo toga. Između ostalog, tamo ste mogli i kupiti marihuanu. (Zanimljiv detalj koji jednostavno ne smijem izostaviti jest da su tečajevi i programi počinjali svaki dan tek u 21.30 i trajali do ponoći, kada su počinjali koncerti i izložbe!) Ako ikad posjetite Amsterdam ta dva mjesta još uvijek postoje, iako je Fantasio ubrzo promijenio ime u Kosmos.

Nakon ogromnog uspjeha i posjećenosti, slični centri za mladež niču po Amsterdamu. Jedan od njih je Melkweg. Melkweg, kako možete pretpostaviti iz imena, od 1920. do 1969. bio je mljekara. No 1969. propada i ta stara tvornica ostaje prazna. Grad  7. srpnja 1970. organizira ljetni projekt i pravi od tvornice kulturno središte koje se sastojalo od prostorije za čaj, restorana, kazališta, kina i koncertne dvorane. Naziva ga Melkweg. Melk na nizozemskom znači mlijeko, weg znači daleko. No zajedno Melkweg u prijevodu znači galaksija! Fenomenalno ime preuzeto od mljekare i pretvoreno u nešto posebno! Ljetni program bio je ogroman uspjeh i grad to ponavlja sljedeće ljeto, a od 1972. program traje cijelu godinu! Od onda pa do danas Melkweg postao je glavno nizozemsko kazalište i mjesto u kojem su održani brojni koncerti umjetnika kao što su Joe Satriani, Foo Fighters, U2 i mnogi drugi.

Prodaja hašiša u Melkwegu je postala uobičajena. Sljedeći logični korak bio je otvaranje Coffieshopa unutar prostora, ali to bi bilo preslužbeno, jer je marihuana i dalje bila ilegalna i policija je vršila racije. Odakle onda sva ta marihuana i hašiš? Ljudi koji su živjeli u blizini, počeli su uzgajati kvalitetnu marihuanu. Prodaja na ulici nije dolazila u obzir, no u centrima mladeži bila je tolerirana. Ali ipak nije svatko mogao prodavati svoju robu tamo, već su upravitelji centara na temelju kvalitete određivali što se smije prodavati. Ljudi su najčešće kupovali pred njima zarolane jointove, no u nekim slučajevima moglo se kupiti do 30 g kanabisa po osobi ako upravitelj procjeni da osoba ne planira preprodavati. Kao rezultat toga standard kvalitete kanabisa koja se konzumirala podignut do je plafona! I usluga je bila VRHUNSKA!

Također da bolje dočaramo situaciju u Nizozemskoj, treba reći da se u to vrijeme, 1970. blizu Rotterdama u šumi Kralingse održava prvi veliki pop festival, kao Nizozemski odgovor na Woodstock.

 

holland-pop-festival-1970-concert-flyer-promo

Policija se pripremila za 5 000 posjetitelja, no tih dana padala je kiša pa su se nadali i manjem broju. Na početak festivala došlo je 120 000 stonera! To je jedino predvidio Henk de Vries (budući vlasnik prestižnog Bulldog lanca coffieshopova). On je pretpostavio veliki broj ljudi koji će doći na festival i ponio ogromne zalihe marihuane. Kada su svi koji su namjeravali prodavati kanabis na festivalu u prvih pola sata ostali bez zalihe Henk nije presušio i bio je spas za mnoge. Njegov potpis bio je taj da je prodavao kanabisu kutijama od šibica i stvorio prepoznatljivo ime za sebe, njegova marihuana bila iznimna i kreativno zapakirana!

Za to vrijeme nizozemske vlasti, znanstvenici i stručnjaci shvaćaju da su teške droge kao heroin i LSD puno opasnije od marihuane i da bi se trebalo usredotočiti na suzbijanje tih poroka. Nizozemska vlada 1972. želi otići korak dalje i u potpunosti legalizirati kanabis, no postoji problem. Prije nekoliko desetljeća, u sklopu Ujedinjenih nacija, Nizozemska je potpisala sporazum o zabrani ilegalnih tvari na svjetskoj razini, u kojem se nalazio i kanabis. Pokušaji Nizozemske da otvori dijalog o izmjeni tog sporazuma odmah su odbile susjedne zemlje. A onda je 1976. zakon o opijatima izmijenjen! Ostvarenje snova!? Ne baš, jer kanabis još uvijek nije bio legalan. Ali sada se zakonski razlikuju teške i lake droge. Prometovanje i proizvodnja teških droga i dalje je teško kažnjavana, dok su lake droge dekriminalizirane! U Hrvatskoj se to dogodilo nekih 35 godina kasnije. I naravno ne na nizozemski način. Dekriminalizacija znači da posjedovanje i upotreba kanabis nije kazneno djelo, već prekršaj koji se kažnjava visokim novčanim kaznama. No nizozemski sudci, a po njihovom naputku i policija, nisu kažnjavali pojedince koji su kod sebe imali do 30 g kanabisa . Što je kasnije postala praksa u većini zapadnoeuropskih zemalja. No kako je do 1976. Nizozemska već bila prepuna coffieshopova, posjedovanje 30 g je postala i mjera za najveću dopuštenu količinu za prodaju kanabisa. I iako ne potpuno legalna, marihuana se više-manje slobodno uzgajala, pušila i prodavala. Ali onda dolazi do komplikacija. Nizozemski mafijaši vide priliku da operu ilegalno stečene prihode u tom velikom kolanju novca kroz coffieshopove. Pa se i oni bacaju u posao, otvaraju svoje coffieshopove, ali uvode i prostituciju te tako nastaje danas vrlo poznati Red Light District. To je uvelike zakompliciralo stvari, policija je ponovno stavila pod budno oko sve coffieshopove i racije su ponovno krenule. Nizozemska je shvatila, moraju definirati zakone i poreze za marihuanu ili je ponovno potpuno zabraniti. Na sreću turizam je postao toliko jak da se jednostavno nisu mogli vratiti stvari na staro, već su uveli stroga pravila konzumacije (konzumiranje je dopušteno unutar coffieshopova i svojih domova, država je odredila visoki porez, ograničila reklamiranje, te još mnoštvo drugih stavki). Do današnjeg dana zakoni i pravila se mijenjaju kako se mijenjaju političke struje. Npr. 2012. uvedene su članske iskaznice za kupovinu marihuane u svim gradovima osim Amsterdama (Amsterdam je ostao iznimka kao turističko središte). Nizozemski model Njemačka već dosta dugo uvodi i tolerira posjedovanje do 30 g. Belgija, Španjolska, Engleske, Švicarska, Austrija, Portugal i Češka u sustavu su prilagodbe i sve veće tolerancije na posjedovanja, ali i uzgoj marihuane. Dok Amerika munjevito legalizira marihuanu ne samo u medicinske već i rekreativne svrhe (Colorado, Washington, Aljaska) kao i Urugvaj.

 

World-cannabis-laws

 

No vratimo se na početak, kako je nastao prvi coffieshop?


Mellow Yellow

Godine 1972. napuštenu su pekara na Weesperzijde 53 u Amsterdamu,squatala skupina prijatelja, od kojih su neki bili hipiji. Vrlo su bitni u povijesti stvaranja coffieshopa, jer su oni postavili temelje infrastrukture po kojima funkcioniraju coffieshopovi danas. Na čelu skupine bio je Wernard Bruining. Wernarda i njegove prijatelje često su posjećivali drugi hipiji koji su dolazili na druženje, pušenje i ispijanje kave. I onda su Wernard i ekipa dobili ideju! To je bila idealna prilika da otvore mjesto gdje će se moći nabaviti hašiš i trava bez puno gnjavaže. Odlučili su mjesto nazvati Mellow Yellow, inspirarano pjesmom: Donovan – Mellow Yellow

U to vrijeme ljudi su često u nedostatku materijala za pušenje pušili pečenu koru od banane od koje se mogao postići mali osjećaj napušenosti. I tako Wernard objašnjava ime; kad si došao do mellow yellowa, bolje dođi do Mellow Yellowa! 🙂

Wernard je prodaju povjerio svom engleskom susjedu koji je radio za besplatnu marihuanu. Susjed je službeno radio nekoliko sati dnevno u prodavaonici napuštene pekare koja je savršeno služila svrsi. Wernard: “Zvali smo naše mjesto kuća čaja, jer smo mislili da će biti jasno da prodajemo “robu”, tako smo u to vrijeme zvali kanabis. No svi su znali da smo zapravo coffieshop i što nudimo. Atmosfera je bila vrhunska i prosvjetljujuća! Prijatelji su se okupljali, razgovarali i igrali stolni nogomet.” Napuštena pekara pretvorena je u nešto novo i posebno.

Krajem 1972, susjed koji je im je radio kao prodavač odlazi u Grčku u nove avanture i to potiče Wernarda i njegove prijatelje, Peter van Schiea, Hermana i Wernardovu djevojku Marian da organiziraju ozbiljniji pristup svojoj prodavaonici i postave profesionalnu infrastrukturu. Herman je bio suludo inspiriran i dao je sve od sebe da Mellow Yellowu u 1973. da novi izgled. Izradio je drvene klupe i stolove, oličio radnju potpuno u bijelo, što je bilo sasvim suprotno od uređenja prije spomenutih domova mladeži koji su bili većinom crni, zamračeni i slabo osvijetljeni. Peter je postao prodavač i zamijenio Engleza iza pulta. Njegov zaštitni znak bila je njegova velika smeđa kožna torba u kojoj je nosio prije zapakiranu “robu” u raznim vrstama i veličinama. Torbu su skrivali u knjižari koja je radila prekoputa. Kada bi kupac htio kupiti “robu”, netko od ekipe bi otišao do knjižare i donio što je bilo traženo. Kupci se od onda više nisu cjenkali, već su imali razrađen cjenik, što je ostalo do dan danas.

Radno je vrijeme Mellow Yellowa bilo: “Od kada se probudimo  do 3 ujutro”. Posluživali su kanabis, kavu i zabavne sadržaje posjetiteljima, poput stolnog nogometa, igara na ploči i kartanja. U početku su kupovali hašiš s brodova iz Libanona. Samu je marihuanu onda bilo mnogo teže za nabaviti. Kako je posao rastao, tako je i potražnja rasla, pa su privatni uzgajivači počeli nuditi svoju marihuanu Mellow Yellowu. U to vrijeme Wernard počinje raditi s već uhodanim prodavačem kanabisa Caesarom. Caesar je bio profesionalac i Wernard je mnogo naučio od njega. Npr. Ceasar je držao svoje dobavljače i svoje kupce odvojeno. Kuća mu je uvijek bila puna ljudi no on je pazio da sve bude diskretno. Posao je cvjetao, kupaca je bilo sve više i ljudi su počeli gledati što kupuju. Tako je Yellow Mellow krenuo u proširivanje svoje ponude. Hašiš je počeo stizati iz Maroka i Afganistana, čak su uspjeli uspostaviti stalnu nabavu trave iz Indonezije i Konga koja je bila nešto sasvim drugo!

Godine 1974. Yellow Mellow  radio je dobro! Čak predobro! Peter više nije mogao sam, pa je Marian počela raditi kao drugi prodavač jer su redovi postajali ogromni. Radno vrijeme više nije moglo biti tako opušteno, pa su od sada imali stalno radno vrijeme od 18 h do 3 h svaki dan. Nisu imali konkurenciju, bili su jedini coffieshop u Amsterdamu! Policija je znala za njih, hašiš je i dalje službeno bio ilegalan opijat, ali 1972. u Amsterdamu se pojavila ogromna količina heroina (Chung Mon uspostavlja svoju 14 K trijadu u Amsterdamu), pa policija posvećuje potpunu pažnju tome. I tako Yellow Mellow udara temelje poslovanja coffieshopova koji će tek uslijediti. Sistem jednog prodavača, pakiranja, proširivanja ponude, opreza, nabave i općenitog poslovanja, sve je orkestrirao Wernard sa svojom ekipom. Radili su pametno, nisu imali očito ime, nigdje nisu bili nacrtani listovi kanabisa, nisu se oglašavali. Čak su ih novine razotkrile, objavili njihove metode skrivanja robe i slike redova koji su sezali na ulicu, no policija ih nije zatvorila. Nažalost krajem 1978. izbija požar i Mellow Yellow izgara do temelja.  Iako je službeno prvi coffieshop Sarasani, Mellow Yellow je to bio u svakom pogledu ugođaja, organizacije i vibracije.

 

donovan-mellow-yellow


Rusland

900DSC08627Rusland

Prvi legalni coffieshop u Amsterdamu je Rusland! Time se ponose i zapravo jesu, ali naglasak na prvi legalni jer imaju licencu za prodaju kanabisa #001. Otvoreni 1975., nisu odmah imali tu licencu, a Mellow Yellow koji je nesretnim spletom okolnosti izgorio, bio je tu bio mnogo prije, no Rusland i dalje radi tako da im nema tko osporiti tu reklamu. Osnivač Ruslanda je Maarten Brusselers, veseli, susretljivi hipi koji je često visio u Fantasiu i Mellow Yellowu, čak je i prodavao marihuanu u Melkwegu neko vrijeme. Kopira 1975. ustroj Mellow Yellowa svog prijatelja Wernarda i osniva Rusland u samom središtu Amsterdama. Danas ako dođete u Rusland primijetit će te da je sve u crvenoj sovjetskoj boji sa sovjetskim motivima, no u vrijeme otvaranja nije izgledao kao što izgleda danas. Otvoren u ulici Rusland, taj coffieshop nije imao nikakve veze s Rusijom, niti mu je bila nadahnuće.  Ulica je izgrađena u 15. st kao poveznica između dva velika kanala u Amsterdamu i nazvana Willem Ruuschentuin, kasnije u 16. st preimenovana u Het Ruyssenlandt, te još kasnije skraćena u Rusland. Marteen je potpuno preuzeo koncept Mellow Yellowa i obogatio ga svojim dodirom. Naime Prostor je bio prepun tajnih pretinaca i prostorija, kupci su ulazili na jedan izlaz, a izlazili na drugi.


Bulldog

Otprije spominjani ambiciozni prodavač marihuane s nizozemskog pop festivala koji je bio odgovor na Woodstock, Henk de Vries postaje preambiciozan nakon tog festivala i nedugo zatim završava u njemačkom zatvoru sljedeće 3 godine zbog posjedovanja 100 kilograma hašiša. Nakon izlaska iz zatvora vraća se nazad u Amsterdam i posjećuje Yellow Mellow. Oduševljen konceptom poslovanja i gonjen svojom ambicioznom i prkosnom naravi zaključuje da on može napraviti sve to, ali i više! I tako nastaje prvi Bulldog coffieshop, otvoren 17. studenoga 1975. To je bio samo temelj rastućeg carstva. Henk otvara svoj drugi coffieshop na Hekelveldu, no policija mu ga zatvara nakon nekoliko godina. Istovremeno Henk otvara još dva coffieshopa u Den Haagu koji su dočekani s velikim oduševljenjem i posao je išao! Od prije poznat policiji, Hank je morao ulagati velike napore da održi svoj posao, budući da je bio pod povećalom zbog kriminalnog dosjea. Iako je do 250 policijskih racija godišnje, Henk nije odustajao, čak je u znak protesta zakupio napuštenu policijsku postaju Leidseplein i pretvorio je u Bulldog Palace! Henkov slogan bio je i ostao: “Prvi, najveći i najbolji” A to se može i danas reći za lanac Bulldog.

 

the-bulldog


Sarasani

Godine 1968. otvaraju se vrata velikog podruma u Utrechtu. Holly Hasenbos, veliki ljubitelj reptila i hašiša pretvara svoju špilju u mjesto gdje su se održavali koncerti. Osim toga izloženi su reptili svih vrsta u prilagođenim prostorijama za posjetitelje. Mjesto je nazvao Sarasani po Istočnonjemačkom cirkusu koji je često postavljao šatore u blizini i od kojih Holly je nabavio dio reptila. Sarasani se smatra prvim službenim mjestom gdje se mogao kupiti hašiš u Nizozemskoj. U to vrijeme hašiš još nije bio ni toleriran pa su policijske racije bile učestale. No legenda kaže da je Holly hašiš čuvao u sanduku koji je bio u terariju u kojem su bila njegova dva ljubimca Sara i Sani, krokodili. Tako da se policajci, naravno, nisu usudili reskirati život i ulaziti u terarij.

holly-hasenbos-1947-1984-owner-of-the-coffee-shop-sarasani-old-canal-327-cellar-in-utrecht

Nemojte krivo shvatiti, Holly nije bio hipi zaluđen reptilima i hašišem, već pionir u borbi za legalizaciju marihuane u Nizozemskoj. To mu je, na žalost, priskrbilo višestruko služenje zatvorskih kazni. No Holly se nije predavao i uporno je prkosio zakonu, zahtijevajući potpunu legalizaciju. Vlast ga se 1984. napokon riješila – Hollyja Hasenbosa  ubija policija u nikad potpuno razjašnjenim razlozima. Sarasani preuzima njegov bratić Ton Hol i supruga mu Fanny Venier koji od Sarasanija prave vrhunski coffieshop koji je poslovao dugo i uspješno. Ali, kao što je tužan kraj dočekao osnivača i Sarasani zatvara svoja vrata zauvijek 2007. nakon što je ustanovljeno da je prodavač u Sarasaniju za vrijeme radnog vremena prodao Nijemcu 9,7 kg vrhunske marihuane policija zatvara radnju.

1024px-sarasani


Ovime završavamo opis puta dolaska kanabisa u Europu, borbu za njegovu legalizaciju i napredak koji je postignut. Dok znanstvenici alkohol po promjenama u ponašanju, štetnošću po zdravlje i ovisnošću koji izaziva često svrstavaju u teške droge. Marihuana ostaje ilegalna. Alkohol se infiltrirao u europsku, a time i svjetsku kulturu zahvaljujući europskim srednjevjekovnim osvajanjima. Opće je prihvaćena stvar čijom se konzumacijom ljudi hvale iako ne bi trebali. Od alkohola čovjek bude produktivniji u fizičkim poslovima i društvo ima više koristi od njega, dok kanabis smanjuje volju za fizičkim radom. Ne znam kako si drugačije objasniti zašto je alkohol legalan u svijetu u kojem kanabis nije. Samo pogledajte nasilna djela, zlostavljanja i nesreće uzrokovane pojedincima pod utjecajem alkohola. Dok korisnike marihune možete optužiti samo za manjak volje za fizičkim poslom i pretjeranom opreznošću u prometu. Svi ljudi imaju poroke. Netko treba kavu da bi ujutro funkcionirao, alkohol da bi se bolje socijalno uklopio, nikotin da bi se smirio. I to je sve socijalno prihvatljivo. Ali kada se netko želi opustiti, nude mu se razni farmaceutski pripravci, nerijetko nedovoljno testirani s pregršt nuspojava koji se pokažu tek nakon više godina uzimanja. Medicinska je iskoristivost konoplje nevjerojatna. Dok neki tvrde da je ulje kanabisa sposobno liječiti čak i rak, sama kombinacija THC-a (tetrahidrocanabinol) i CBD-a (canabidiol) kojih ima barem 85 vrsta uspješno liječe većinu psihičkih poremećaja u pravim kombinacijama. Glavni je problem kod nestručnih “stručnjaka” taj što gledaju na kanabis kao jednu biljku sa jednim djelovanjem, dok istinski poznavatelji znaju da postoje stotine vrsta te biljke koje na drugačiji način utječu na psihičko stanje. I dok jedna vrsta može odmoći kod nekih poremećaja, druga opet pomaže. Sve u svemu, kanabis je droga, kao i sve druge supstance koje mjenjaju ljudsko raspoloženje, no svi ponekad trebamo odmor od sebe. A zašto ne bi to učinili sa najmanje štetnom opcijom?

Share this post

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Nužna polja su označena s *


GROWSHOP VELEPRODAJA